Najmoćnija televizija na svijetu CNN objavila je prilog o prelasku Amerikanaca na islam nakon 11. septembra 2001. godine. Prema CNN-u, nakon 11. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama veliki broj Amerikanaca prihvatio je islam Islam je u Americi prisutan još od 18. vijeka. Prema vjerodostojnim dokumentima, prvi musliman na tlu Sjedinjenih Američkih Država bio je Yuba Suleiman Diallo, Senegalac kojeg su trgovci robljem 1731. godine oteli i doveli u ropstvo u SAD. Historiju ćemo ostaviti za neku drugu priliku, naša priča o islamu u Sjedinjenim Američkim Državama seli se u 21. vijek, tačnije u vrijeme poslije 11. septembra. Prije nekoliko dana najmoćnija televizija na svijetu CNN objavila je prilog o prelasku Amerikanaca na islam nakon 11. septembra 2001. godine. Prema CNN-u, nakon 11. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama veliki broj Amerikanaca prihvatio je islam. U sklopu spomenutog priloga objavljene su ispovijesti brojnih Amerikanaca koji navode da su tragajući za odgovorima o islamu nakon šokantnog napada na Ameriku 11. septembra 2001. godine dobili odgovore koji su ih uputili u islam. U kontekstu priče o islamu nakon 11. septembra, CNN navodi da danas u Sjedinjenim Američkim Državama ima oko 6 miliona muslimana od čega je milion Amerikanaca koji su prešli na islam. CNN nije iznio konkretne podatke o broju Amerikanaca koji su nakon 11. septembra 2001. godine prihvatili islam, zadržali su se na konstataciji da se radi o velikom broju Amerikanaca. Istom temom kao i CNN ovih dana bavila se još jedna ugledna američka televizija, riječ je o kanalu NBC News. Prema televiziji NBC News, 11. septembar 2001. godine veliki broj Amerikanaca želio je saznati više o islamu. Knjige i drugi pisani, audio i video materijali su tih dana bili veoma traženi širom Amerike. Povećano zanimanje za islam imalo je za posljedicu da su desetine hiljada Amerikanaca odlučile prihvatiti islam. NBC News navodi konkretnu brojku o broju Amerikanaca koji godišnje prihvataju islam: ”Nakon 11. septembra preko 20 hiljada Amerikanaca godišnje prihvati islam.” Također, NBC News navodi da, zahvaljujući rapidnom porastu broja muslimana posljednjih godina, danas u Sjedinjenim Američkim Državama ima između 7 i 8 miliona muslimana od kojih je veliki broj Amerikanaca koji su posljednjih godina prešli na islam.
subota, 31. siječnja 2015.
MILION I PO AMERIKANACA PREŠLO NA ISLAM
Najmoćnija televizija na svijetu CNN objavila je prilog o prelasku Amerikanaca na islam nakon 11. septembra 2001. godine. Prema CNN-u, nakon 11. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama veliki broj Amerikanaca prihvatio je islam Islam je u Americi prisutan još od 18. vijeka. Prema vjerodostojnim dokumentima, prvi musliman na tlu Sjedinjenih Američkih Država bio je Yuba Suleiman Diallo, Senegalac kojeg su trgovci robljem 1731. godine oteli i doveli u ropstvo u SAD. Historiju ćemo ostaviti za neku drugu priliku, naša priča o islamu u Sjedinjenim Američkim Državama seli se u 21. vijek, tačnije u vrijeme poslije 11. septembra. Prije nekoliko dana najmoćnija televizija na svijetu CNN objavila je prilog o prelasku Amerikanaca na islam nakon 11. septembra 2001. godine. Prema CNN-u, nakon 11. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama veliki broj Amerikanaca prihvatio je islam. U sklopu spomenutog priloga objavljene su ispovijesti brojnih Amerikanaca koji navode da su tragajući za odgovorima o islamu nakon šokantnog napada na Ameriku 11. septembra 2001. godine dobili odgovore koji su ih uputili u islam. U kontekstu priče o islamu nakon 11. septembra, CNN navodi da danas u Sjedinjenim Američkim Državama ima oko 6 miliona muslimana od čega je milion Amerikanaca koji su prešli na islam. CNN nije iznio konkretne podatke o broju Amerikanaca koji su nakon 11. septembra 2001. godine prihvatili islam, zadržali su se na konstataciji da se radi o velikom broju Amerikanaca. Istom temom kao i CNN ovih dana bavila se još jedna ugledna američka televizija, riječ je o kanalu NBC News. Prema televiziji NBC News, 11. septembar 2001. godine veliki broj Amerikanaca želio je saznati više o islamu. Knjige i drugi pisani, audio i video materijali su tih dana bili veoma traženi širom Amerike. Povećano zanimanje za islam imalo je za posljedicu da su desetine hiljada Amerikanaca odlučile prihvatiti islam. NBC News navodi konkretnu brojku o broju Amerikanaca koji godišnje prihvataju islam: ”Nakon 11. septembra preko 20 hiljada Amerikanaca godišnje prihvati islam.” Također, NBC News navodi da, zahvaljujući rapidnom porastu broja muslimana posljednjih godina, danas u Sjedinjenim Američkim Državama ima između 7 i 8 miliona muslimana od kojih je veliki broj Amerikanaca koji su posljednjih godina prešli na islam.
GENERACIJA KOJA SE VIŠE NEĆE PONOVITI- istinita poučna priča
Jednog dana dok je halifa Omer b. Hattab, r.a., bio u društvu ashaba, došla su mu dvojica mladića vodeći pred sobom jednog beduina. Kada su došli do Omera, on reče: ‘’Šta ovo znači?’’ Oni rekoše: ‘’Ovaj čovjek je ubio našeg oca.’’ ‘’Jesi li ubio njihovog oca?’’, upita Omer. ‘’Da’’, odgovori ovaj beduin. ‘’Kako si ga ubio?’’, upita halifa.
Čovjek reče: ‘’Ušao je sa svojim devama na moje zemljište. Ja sam ga upozorio na to, međutim, on nije obraćao pažnju na moje upozorenje, pa sam bacio kamen na njega. Kamen ga je pogodio u glavu i on je umro.’’
Na to Omer, r.a., reče: ‘’Odmazda i linčovanje!’’
Odredba koja se nije morala zapisati. Presuda koja nije prihvatala raspravu. Omer nije pitao za porodicu ovog čovjeka. Omer nije pitao je li iz uglednog plemena, je li iz velike i jake familije, ni kakav je njegov položaj u društvu. Omera, r.a., ništa od toga nije zanimalo, zato što se Omer nije nikome dodvoravao niti očekivao njegovu ljubav. Omer nije laskao nikome na račun Allahovog zakona. Da se radilo o njegovom sinu, izvršio bi nad njim odmazdu.
Ovaj čovjek progovori: ‘’Vođo pravovjernih, ja te molim, u ime Onoga koji je stvorio nebesa i Zemlju, da me pustiš jednu noć. Hoću da odem svojoj porodici, ženi i djeci u pustinju. Hoću da ih obavijestim da ćeš me ubiti. Nakon toga ću ti se vratiti. Tako mi Allaha, nikoga nemaju osim Allaha pa mene.’’
Omer reče: ‘’Ko će dati garanciju za tebe da ćeš se vratiti ako odeš u pustinju?’’
Svi ljudi ušutješe. Ovog beduina niko nije poznavao. Nisu znali ni gdje mu je razapet šator, ni gdje mu je kuća, ni iz kojeg je plemena. Kako onda može neko dati garanciju za njega? Ne radi se o garanciji na deset zlatnika ili zemljište ili devu. Ovo je bila garancija zalogom na život. Ko će se moći suprotstaviti Omeru u primjeni Allahovog zakona ako se beduin ne vrati? Ko će se moći kod njega zauzimati? Ko smije pomisliti da posreduje kod njega?
Ashabi su se ušutjeli. Omer je osjetio tegobu jer se našao u nedoumici. Šta da uradi? Da li da ubije ovog čovjeka a da pusti njegovu djecu da umru od gladi? Ili da ga pusti da ode bez ičije garancije, čime će biti oskrnavljeno pravo ubijenog? Ljudi su šutjeli, a Omer se kolebao, pa se okrenuo prema dvojici onih mladića i upitao:
‘’Hoćete li mu oprostiti?’’
‘’Ne’’, odgovoriše mladići.
Omer ponovo reče: ‘’Ljudi, ko će dati garanciju za ovog čovjeka?’’
Ebu Zerr el-Gifari ustade, onako star ali pun zuhda i iskrenosti, i reče: ‘’Vođo pravovjernih, ja dajem garanciju za njega.’’
Omer reče: ‘’On je ubio.’’ A Ebu Zerr odgovori: ‘’Pa iako je ubio.’’
Omer upita: ‘’Je li ga poznaješ?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Ne.’’ Omer opet upita: ‘’Kako ćeš onda dati garanciju za njega?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Vidio sam na njegovom licu znake vjernika. Shvatio sam da ne laže i da će doći, inšallah.’’
Omer reče: ‘’Ebu Zerr, misliš li da ću te pustiti ako se on ne vrati za tri dana?’’
‘’Allah je jedini Pomagač, vođo pravovjernih’’, odgovori Ebu Zerr.
Omer pusti ovog čovjeka da ode na tri dana svojoj kući i da se pripremi: da se oprosti od porodice i djece, da se pobrine za njih kako bi mogli nastaviti normalno živjeti nakon njegove smrti. Nakon toga trebao je vratiti se i predati se da bude ubijen.
Omer nije zaboravio dogovoreni termin povratka beduina, brojao je svaki dan. I tako trećeg dana, u ikindijsko vrijeme, telal pozva skup radi obavljanja namaza. Ona dva mladića dođoše, narod se okupi, a Ebu Zerr stade pred Omera. Omer upita: ‘’Gdje je čovjek?’’ Ebu Zerr odgovori: ‘’Ne znam, vođo pravovjernih!’’ Ebu Zerr je gledao u sunce, a ono kao da se kretalo brže nego obično. Ashabi su šutjeli, osjećali su tegobu za koju nije znao niko osim Allaha, s.v.t.
Istina je da je Ebu Zerr bio uklesan duboko u Omerovom srcu i znalo se da bi mu Omer dao od sebe što god bi mu trebalo, ali ovo je bio Allahov šerijat. Ovo je sistem života. Ovo su Božiji propisi sa kojima se niko nije imao pravo izigravati. Ovdje se nije radilo o parnici koja će se staviti u ladicu i kojoj će se raspravljati određenog datuma ili kada to nekome padne na um. Nije to bila presuda koja će se primijeniti u određenim okolnostima, a u drugima ne, ili nad pojedincima dok će drugi biti izuzeti.
Nešto malo prije zalaska sunca, čovjek se pojavi. Omer donese tekbir, a i ostali muslimani isto učiniše.
Omer reče: ‘’Čovječe, da si ostao u pustinji, niti bismo mi znali za tebe, niti za mjesto u kojem živiš.’’
On odgovori: ‘’Vođo pravovjernih! Tako mi Allaha, ja se ne bojim tebe nego Onoga koji zna tajno i skriveno. Evo me, vođo pravovjernih, ostavio sam djecu poput ptičića, bez vode i sjenke drveća, u po pustinje. Došao sam da budem ubijen. Bojao sam se da se ne kaže kako je među ljudima nestalo ispunjavanja datih obećanja.’’
Omer upita Ebu Zerra: ‘’Zašto si garantovao za njega?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Bojao sam se da ljudi ne kažu kako je nestalo dobra među ljudima.’’
Omer se okrenu onoj dvojici mladića pa reče: ‘’Šta vas dvojica mislite?’’ Oni zaplakaše i rekoše: ‘’Opraštamo mu radi njegove istinoljubivosti, vođo pravovjernih. Bojimo se da se ne kaže kako je nestalo opraštanja među ljudima.’’
Omer uzviknu: ‘’Allahu ekber!’’, a suze su počeše kvasiti bradu.
Neka vas Allah nagradi za vaš oprost!
Neka Allah nagradi Ebu Zerra zato što je spasio ovog čovjeka!
Neka Allah nagradi ovog beduina za njegovu istinoljubivost i ispunjenje obećanja!
Neka Allah nagradi Omera za njegovu pravednost i samilost!
Jedan od muhadisa kaže: ‘’Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sreća imana i islama zakopana je u Omerove ćefine.
Čovjek reče: ‘’Ušao je sa svojim devama na moje zemljište. Ja sam ga upozorio na to, međutim, on nije obraćao pažnju na moje upozorenje, pa sam bacio kamen na njega. Kamen ga je pogodio u glavu i on je umro.’’
Na to Omer, r.a., reče: ‘’Odmazda i linčovanje!’’
Odredba koja se nije morala zapisati. Presuda koja nije prihvatala raspravu. Omer nije pitao za porodicu ovog čovjeka. Omer nije pitao je li iz uglednog plemena, je li iz velike i jake familije, ni kakav je njegov položaj u društvu. Omera, r.a., ništa od toga nije zanimalo, zato što se Omer nije nikome dodvoravao niti očekivao njegovu ljubav. Omer nije laskao nikome na račun Allahovog zakona. Da se radilo o njegovom sinu, izvršio bi nad njim odmazdu.
Ovaj čovjek progovori: ‘’Vođo pravovjernih, ja te molim, u ime Onoga koji je stvorio nebesa i Zemlju, da me pustiš jednu noć. Hoću da odem svojoj porodici, ženi i djeci u pustinju. Hoću da ih obavijestim da ćeš me ubiti. Nakon toga ću ti se vratiti. Tako mi Allaha, nikoga nemaju osim Allaha pa mene.’’
Omer reče: ‘’Ko će dati garanciju za tebe da ćeš se vratiti ako odeš u pustinju?’’
Svi ljudi ušutješe. Ovog beduina niko nije poznavao. Nisu znali ni gdje mu je razapet šator, ni gdje mu je kuća, ni iz kojeg je plemena. Kako onda može neko dati garanciju za njega? Ne radi se o garanciji na deset zlatnika ili zemljište ili devu. Ovo je bila garancija zalogom na život. Ko će se moći suprotstaviti Omeru u primjeni Allahovog zakona ako se beduin ne vrati? Ko će se moći kod njega zauzimati? Ko smije pomisliti da posreduje kod njega?
Ashabi su se ušutjeli. Omer je osjetio tegobu jer se našao u nedoumici. Šta da uradi? Da li da ubije ovog čovjeka a da pusti njegovu djecu da umru od gladi? Ili da ga pusti da ode bez ičije garancije, čime će biti oskrnavljeno pravo ubijenog? Ljudi su šutjeli, a Omer se kolebao, pa se okrenuo prema dvojici onih mladića i upitao:
‘’Hoćete li mu oprostiti?’’
‘’Ne’’, odgovoriše mladići.
Omer ponovo reče: ‘’Ljudi, ko će dati garanciju za ovog čovjeka?’’
Ebu Zerr el-Gifari ustade, onako star ali pun zuhda i iskrenosti, i reče: ‘’Vođo pravovjernih, ja dajem garanciju za njega.’’
Omer reče: ‘’On je ubio.’’ A Ebu Zerr odgovori: ‘’Pa iako je ubio.’’
Omer upita: ‘’Je li ga poznaješ?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Ne.’’ Omer opet upita: ‘’Kako ćeš onda dati garanciju za njega?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Vidio sam na njegovom licu znake vjernika. Shvatio sam da ne laže i da će doći, inšallah.’’
Omer reče: ‘’Ebu Zerr, misliš li da ću te pustiti ako se on ne vrati za tri dana?’’
‘’Allah je jedini Pomagač, vođo pravovjernih’’, odgovori Ebu Zerr.
Omer pusti ovog čovjeka da ode na tri dana svojoj kući i da se pripremi: da se oprosti od porodice i djece, da se pobrine za njih kako bi mogli nastaviti normalno živjeti nakon njegove smrti. Nakon toga trebao je vratiti se i predati se da bude ubijen.
Omer nije zaboravio dogovoreni termin povratka beduina, brojao je svaki dan. I tako trećeg dana, u ikindijsko vrijeme, telal pozva skup radi obavljanja namaza. Ona dva mladića dođoše, narod se okupi, a Ebu Zerr stade pred Omera. Omer upita: ‘’Gdje je čovjek?’’ Ebu Zerr odgovori: ‘’Ne znam, vođo pravovjernih!’’ Ebu Zerr je gledao u sunce, a ono kao da se kretalo brže nego obično. Ashabi su šutjeli, osjećali su tegobu za koju nije znao niko osim Allaha, s.v.t.
Istina je da je Ebu Zerr bio uklesan duboko u Omerovom srcu i znalo se da bi mu Omer dao od sebe što god bi mu trebalo, ali ovo je bio Allahov šerijat. Ovo je sistem života. Ovo su Božiji propisi sa kojima se niko nije imao pravo izigravati. Ovdje se nije radilo o parnici koja će se staviti u ladicu i kojoj će se raspravljati određenog datuma ili kada to nekome padne na um. Nije to bila presuda koja će se primijeniti u određenim okolnostima, a u drugima ne, ili nad pojedincima dok će drugi biti izuzeti.
Nešto malo prije zalaska sunca, čovjek se pojavi. Omer donese tekbir, a i ostali muslimani isto učiniše.
Omer reče: ‘’Čovječe, da si ostao u pustinji, niti bismo mi znali za tebe, niti za mjesto u kojem živiš.’’
On odgovori: ‘’Vođo pravovjernih! Tako mi Allaha, ja se ne bojim tebe nego Onoga koji zna tajno i skriveno. Evo me, vođo pravovjernih, ostavio sam djecu poput ptičića, bez vode i sjenke drveća, u po pustinje. Došao sam da budem ubijen. Bojao sam se da se ne kaže kako je među ljudima nestalo ispunjavanja datih obećanja.’’
Omer upita Ebu Zerra: ‘’Zašto si garantovao za njega?’’ Ebu Zerr reče: ‘’Bojao sam se da ljudi ne kažu kako je nestalo dobra među ljudima.’’
Omer se okrenu onoj dvojici mladića pa reče: ‘’Šta vas dvojica mislite?’’ Oni zaplakaše i rekoše: ‘’Opraštamo mu radi njegove istinoljubivosti, vođo pravovjernih. Bojimo se da se ne kaže kako je nestalo opraštanja među ljudima.’’
Omer uzviknu: ‘’Allahu ekber!’’, a suze su počeše kvasiti bradu.
Neka vas Allah nagradi za vaš oprost!
Neka Allah nagradi Ebu Zerra zato što je spasio ovog čovjeka!
Neka Allah nagradi ovog beduina za njegovu istinoljubivost i ispunjenje obećanja!
Neka Allah nagradi Omera za njegovu pravednost i samilost!
Jedan od muhadisa kaže: ‘’Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sreća imana i islama zakopana je u Omerove ćefine.
ČUVAJTE SE FADILETA 'NUR-DOVE'
Pitanje: Molimo vas da nam nešto kažete o Nur-dovi.
Odgovor: Na ovo pitanje sam detaljno odgovorio u časopisu “Hilal” br. 8, januar 1997. Imajući u vidu da je do tog broja mnogim našim čitaocima nemoguće doći, a da mi, možda najviše pitanja dolazi upravo na tu temu, prenosim vam pomenuti odgovor u cijelosti.
Kada sam prije nekoliko godina vidio “Nur-dovu” i pročitao njenu svrhu i značaj (tj. njene “fadilete”) i čuo za još neka slična pisma (kao što je pismo sejjide Zejneb u kojem se kaže da svako do koga to pismo dođe mora da ga umnoži u trinaest primjeraka i to podijeli kako bi bio sretan, a ukoliko to ne uradi biće nesretan), zatim neke specijalne namaze koji ne postoje u šerijatu itd, shvatio sam, još bolje, vrijednosti znanja i Allahovih, dž.š., riječi: “… A Allaha se boje od robova Njegovih učeni…” (Kur‘an, XXXV:28).
Porijeklo Nur-dove je meni nepoznato. Kako je ona nastala i ko ju je napisao mi možemo samo pretpostavljati. Ono što osjećam je da takve novotarije (naročito tako podle novotarije) mogu biti pripremljene od strane vrlo lukavih neprijatelja islama koji iz iskustva znaju da je nemoguće muslimana odvratiti od vjere time što ćeš na islam navaljati drvlje i kamenje, dakle, govoriti loše protiv islama, ali ga možeš vrlo lahko odvratiti ako mu pogrešno tumačiš islam i u ime islama ubacuješ u vjeru ono što s islamom nema nikakve veze, pa čak i ako se to dijametralno suprostavlja učenju islama, kao što je Nur-dova.
U nekim slučajevima novotarije budu uvode nesvjesni muslimani koji žele da urade dobro djelo i koji imaju lijepu namjeru. Primjer za to, imamo knjigu u kojoj je za svaku suru napisano za što treba da se uči. Mada u hadisu nalazimo samo nekoliko sura za koje su spomenute prilike u kojima ih je lijepo učiti, pisac spomenute knjige je za sve ostale sure izmislio “fadilete”, s najljepšom željom da podstakne muslimane da uče Kur‘an.
Što se Nur-dove tiče, postoji i jedna i druga mogućnost. No, bez obzira ko je dovu napisao, njena “svrha i značaj” nose izuzetno opasne poruke koje mogu čovjeka izvesti iz islama i zbog toga smo dužni na to da upozorimo muslimane i da im objasnimo da ta dova nema temelja u islamu i da ju je haram propagirati i u nju vjerovati.
Naime, kada se pogledaju “svrhe i značaj” Nur-dove, jasno je svakom ko poznaje islam i njegove propise da je Nur dova izmišljena i pripisana Poslaniku, s.a.v.s, te da se njena “svrha i značaj” suprostavljaju islamskim učenjima.
Dokaz da Nur-dova nema osnove u islamu i da je suprotna islamskom učenju nude sljedeće činjenice:
1- U “svrsi i značaju” ove dove piše da je ona uzeta iz “starog kitaba sa strane 255 pisanog na staro-turskom jeziku”.
Svaki iole učen musliman zna da mi svoju vjeru ne uzimamo iz tako neprovjerenih izvora kao što su “stari kitabi” pa makar bili pisani, ne na staro-turskom, nego čak i na arapskom jeziku, jer u tim starim kitabima, čiji autori nisu provjereni i učeni mu‘mini, mogao je pisati šta ko hoće i lagati i izmišljati šta ko hoće. Mi muslimani islam uzimamo iz potpuno sigurnih izvora: Kur‘ana i ispravnih (sahih) hadisa Poslanikovih, s.a.v.s. Nur-dova ne nalazi se u Kur‘anu niti u Alejhisselamovim hadisima, pa je prema tome izmišljena i pripisana Poslaniku, s.a.v.s. To je laž na Poslanika, s.a.v.s, a laganje na njega je veliki grijeh.
2- U “svrsi i značaju” dove piše”: “Ko ovu dovu prouči pušući u vodu, pa tu vodu pije biće zejrek i pametan”.
To je izmišljotina, jer pamet čovjeku daje samo Allah, dž.š, a kome On to ne da, taj je ne može ni imati. Normalno je da jedna izmišljena dova u tome ne može pomoći bez Allahove, dž.š. dozvole, pa kako se onda može ovako kategorički tvrditi da će onaj ko tako uradi postati pametniji. Koliko su postali pametniji oni koji su to probali mogu se i sami uvjeriti.
3- U “svrsi i značaju” te dove piše: “Ko ovu dovu nosi uza se, njemu Allahovim emerom ne škodi nikakav narod, oružje, pa ni vjetar, voda i ostale sile čovjekove kao što su sihiri i sl.”
Da je to puka laž i da se to suprostavlja Allahovim, dž.š, zakonima koje je on uspostavio na nebesima i Zemlji treba da je jasno svakom muslimanu. Kada takvu zaštitu čovjeku ne obećava Kur‘an, Allahova, dž.š, riječ, kako to može da obeća dova za koju se ne zna ni ko ju je izmislio i pripisao Poslaniku, s.a.v.s.
Nadalje, kada bi Nur-dova pružala takvu zaštitu, dovoljno bi bilo podijeliti je ljudima i oni bi zavladali svijetom. Znam da su mnoga naša braća u Bosni izginula mada su sa sobom imali ovu dovu, pa su se čak, na osnovu toga, na paljanskoj televiziji ismijavali nama muslimanima.
Muslimanima treba da bude uzor Poslanik, s.a.v.s, i njegovi ashabi. Jeste li ikad čuli da je Poslanik, s.a.v.s, kada bi postrojio svoje ashabe pred bitku, dijelio im napisanu Nur-dovu i govorio im ono što u Nur-dovi piše?!! Je li historija islama zabilježila da je neko od ashaba nosio Nur-dovu? Tako nešto nije zabilježeno u historiji islama. Uostalom, ko tvrdi da na ovu dovu neće metak, neka to pokuša i praktično na sebi dokazati. Ja nisam čuo da je to nekom uspjelo.
4- U “svrsi i značaju” ove dove piše o nekakvom namazu koji treba klanjati u pola noći itd., zatim proučiti ovu dovu i čovjek će u snu vidjeti gdje mu je ukradena stvar.
Poslanik, s.a.v.s, nas takvome namazu nije naučio, a on je naš uzor i mi vjeru od njega učimo. Ukoliko se desi da neko, pomoću Nur-dove nešto i pronađe, to ne znači da je Nur-dova ispravna, jer kad čovjek radi novotarije (bid‘ate) (kao što je pomenuti namaz sa Nur-dovom) njega potpomaže šejtan. Prema tome, njegov san je od šejtana, a ne od Allaha, dž.š.
5- U “svrsi i značaju” ove dove dalje piše da ko je uči ili nosi uza se za njega sedamdeset hiljada meleka u Meki i Medini tespih čine i sevape mu poklanjaju.
To je takođe neosnovana tvrdanja koja nema podlogu u šerijatu, s obzirom da Nur-dova nije od Alejhisselama, pa prema tome on tako nešto za nju nije ni rekao.
6- Čini mi se da su najopasnije šesta i sedma stavka “svrhe i značaja”. Naime u šestoj se kaže da ako se ova dova napiše i stavi mejjitu na prsa, Allah će ga osloboditi ispita meleka Munkera i Nekira u kaburu i svaki od meleka će mu reći da se ne boji i da su oni njegovo društvo do Kijametskog dana.
Dalje se kaže da će od Allaha doći glas: “O moj Munkeru i Nekiru, taj mejjit je upio Nur dovu pa je stavio na prsa, stoga nemojte ga azab činiti, niti ga ispitivati.”
Opasnost leži u činjenici što se iz toga razumije da je dovoljno čovjeku da sebi obezbijedi Nurdovu da mu stave na grudi u kaburu i on je spasen kaburskog ispita i kaburskog azaba. Po ovome, čovjek može biti najveći ćafir, može ubijati, zinaluk činiti, piti i sve ostale velike grijehe raditi i da mu opet bude sve oprošteno samo zbog lista papira koji mu se stavi na prsa u kaburu.
Oni, koji svjesno ili nesvjesno šire i dijele Nur-dovu, oni kao da govore ljudima da ne moraju vjerovati, klanjati, postiti, dakle, ne moraju biti muslimani. Važno je samo da sebi obezbijede Nur-dovu i nema problema…
7- U zadnjoj stavci “svrhe i značaja” kaže se da ko ovu dovu nosi i uči, Allah će mu želje ispuniti, a na kijametskom danu će ga dočekati sedamdeset hiljada meleka tako da će se svijet čuditi kome se tolika počast daje. Uz to grijesi će mu biti oprošteni i Allah će mu upisati umjesto grijeha sevape.
Ta zadnja “vrijednost” najveća je laž na Allahovu, dž.š, vjeru dini-islam, i podli poziv ljudima da ostave islam i prihvate se Nur-dove. U tom pozivu kao da se kaže: “O ljudi, šta će vam Kur‘an i sunnet, kad imate nešto vrednije, a to je Nur-dova koju kada nosite i učite želje će vam se ispuniti, a grijesi biti zamijenjeni sevapima. Radite grijehe, i to što više, jer će vam ti grijesi biti zamijenjeni sevapima. Prema tome, što više grijeha budete radili, više ćete sevapa imati na Kijametskom danu.”
Poštovana braćo i sestre, Nur-dova je podvala muslimanima, bilo da se to svjesno ili nesvjesno radi. Ona se kosi sa svim principima islama, laže na Allaha, dž.š, i Njegova Poslanika, s.a.v.s, i poziva u kufr i činjenje grijeha. Znam da mnogi muslimani nisu svjesni tog njenog značenja, nisu svjesni onoga čemu ona poziva i oni su prevareni te nesvjesno šire Nur-dovu među svijetom, misleći da tako rade jedno dobro djelo.
Koristim se prilikom da poručim muslimanima i muslimankama da je obaveza svih nas da se držimo Kur‘ana i sunnneta i da sve ono što nema osnova u šerijatu odbacimo kao novotariju koja nema mjesta u našoj čistoj vjeri. Što se same Nur-dove tiče, nju je haram dijeliti i
propagirati, a onaj ko to svjesno radi, neka zna da on poziva u kufr, da nas Allah dž.š. toga sačuva. Oni muslimani koji to nisu znali, pa su vjerovali u Nur-dovu i njome se bavili, njima će Allah, dž.š, oprostiti ako se iskreno pokaju, jer Allah, dž.š, prima iskrena pokajanja.
propagirati, a onaj ko to svjesno radi, neka zna da on poziva u kufr, da nas Allah dž.š. toga sačuva. Oni muslimani koji to nisu znali, pa su vjerovali u Nur-dovu i njome se bavili, njima će Allah, dž.š, oprostiti ako se iskreno pokaju, jer Allah, dž.š, prima iskrena pokajanja.
Svakom muslimanu i muslimanki dužnost je da upozore svoju braću i sestre na veliku opasnost Nur-dove i njoj sličnih poziva kojima se pokušava izvesti muslimane iz vjere, a da oni to ni ne osjete.
Molim Allaha, dž.š, da nam pomogne da povećamo naše znanje iz islama, kako bismo mogli razotkriti i izbjeći mnogobrojne zamke na koje nailaze sljedbenici Allahove, dž.š, vjere. Amin!
Na pitanja odgovara: dr. Šukrija Ramić
Naučnici potvrdili: Vjernici su sposobniji za borbu protiv bolesti
Istraživanje je pokazalo da su vjerski bolesnici (u pozitivnom smislu) sposobniji od onih koji nisu vjernici, oni bolje podnose bol i aktivira im se njihov osjećaj da su zdravi.Istraživanjem je također utvrđeno da pacijenti koji nastoje da se približe Bogu su obično u dobrom raspoloženju, u boljim su uvjetima nego njihove nereligiozne kolege. Vjerski pacijenti također su podržani od strane svoje zajednice, dok su u bolesničkim mukama.
Allah kaže: „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. " (En – Nahl)
Od čega umrli imaju koristi ? Šta živi moraju učiniti za umrle, a šta nije dozvoljeno raditi ?
Od čega umrli imaju koristi?
Islamski učenjaci su saglasni da umrli ima koristi i nakon dunjalučke smrti od određenih djela koja je inicirao za vrijeme života. Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih navodimo sljedeće:
* Muslim bilježi u Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
«إِذَا مَاتَ الْإِنْسَانُ انْقَطَعَ عَنْهُ عَمَلُهُ إِلاَّ مِنْ ثَلاَثَةٍ إِلاَّ مِنْ
صَدَقَةٍ جَارِيَةٍ أَوْ عِلْمٍ يُنْتَفَعُ بِهِ أَوْ وَلَدٍ صَالِحٍ يَدْعُو لَهُ»
"Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teći sevapi), osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste ('ilmun juntefe'u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salih jed'u lehu)."
Poznati islamski učenjak iz područja hadiskih nauka, imam El-Munavi, rekao je komentarišući navedeni hadis: „U osnovi, čovjek ima koristi od svake dove u kojoj neko moli za njega, svejedno bila ona upućena od njegova djeteta ili nekog drugog. U hadisu je dijete posebno naglašeno da bi se podstaklo što ćešće učenje dova za roditelje. Također, treba znati da roditelji imaju koristi od dobrih djela svoga djeteta čak ako ono i ne bi učilo dove za svoje roditelje, jer su roditelji bili uzrok njegova postojanja, upute i slijeđenja pravog puta… U hadisu nalazimo dokaz da sevapi od dove stižu do umrlog.“ []
* U Ibn Madžeovom Sunenu zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
«إِنَّ مِمَّا يَلْحَقُ الْمُؤْمِنَ مِنْ عَمَلِهِ وَحَسَنَاتِهِ بَعْدَ مَوْتِهِ عِلْمًا عَلَّمَهُ وَنَشَرَهُ وَوَلَدًا صَالِحًا
تَرَكَهُ وَمُصْحَفًا وَرَّثَهُ أَوْ مَسْجِدًا بَنَاهُ أَوْ بَيْتًا لِابْنِ السَّبِيلِ بَنَاهُ أَوْ نَهْرًا أَجْرَاهُ
أَوْ صَدَقَةً أَخْرَجَهَا مِنْ مَالِهِ فِي صِحَّتِهِ وَحَيَاتِهِ يَلْحَقُهُ مِنْ بَعْدِ مَوْتِهِ»
"Čovjeku i poslije njegove smrti teče nagrada od njegovih djela i dobročinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poučavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konačišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ – sve to stiže do njega i poslije njegove smrti."
Na osnovu ovih, i sličnih hadisa, islamski učenjaci su pobrojali djela čiji je uzrok bio umrli za svog života i od kojih ima koristi i nakon svoje smrti. Takvih djela ima devet vrsta, a to su:
1. Trajna sadaka, poput raznih vrsta vakufa, izgradnja škola, bolnica, domova za nezabrinute, ambulantni itd. Sve dok traju te institucije i dok se njima koriste ljudi, umrli će imati od toga nagradu.
2. Korisno znanje, poput pisanja korisnih knjiga, udžbenika i naučnih djela, zatim održavanja korisnih predavanja i poučnih dersova. Ovdje se, svakako, mogu uvrstiti i razne vrste naučnih izuma od opće koristi, itd. Od spomenutih i sličnih stvari umrli će, ukoliko je vjerovao u Allaha i spremao se za susret sa Njim, imati nagradu sve dok od toga što je iza sebe ostavio ljudi budu imali koristi.
3. Hajirli dijete. To je dijete koje je odgojeno u islamu i koje je spoznalo Allahova i roditeljska prava pa se moli Allahu za svoje roditelje, ili dijete koje radi dobra djela u ime svojih roditelja, ili koje roditeljima poklanja sevape svojih djela iz zahvalnosti što su ga odgojili u islamu.
4. Izgradnja džamije u kojoj bi se obavljao namaz i podučavalo islamu. Takva džamija treba da bude izgrađena u ime Allaha, a ne radi prikazivanja, hvale ili ponosa.
5. Izgradnja raznih općekorisnih centara i odmarališta (hanova) u kojima bi besplatno boravili siromašni, nevoljnici i beskućnici. U to se mogu svrstati i dječji vrtići i sirotišta u kojima bi se odgajala siročad i djeca koju su napustili roditelji, itd.
6. Izgradnja vodovoda, bunara, raznih vrsta javnih česmi i sistema za navodnjavanje, koji bi koristili ljudima.
7. Izgradnja raznih pojilišta ili sistema za napajanje stoke i divljači.
8. Sađenje voća ili drveća od čijih plodova, drveta i hlada bi bilo koristi ljudima, pticama i životinjama.
9. Ostavljanje mushafa svom nasljedniku da iz njega uči, kao i uvakufljavanje mushafa za potrebe džamije ili drugih mjesta u kojima bi ljudi učili iz njih.
«إِنَّ مِمَّا يَلْحَقُ الْمُؤْمِنَ مِنْ عَمَلِهِ وَحَسَنَاتِهِ بَعْدَ مَوْتِهِ عِلْمًا عَلَّمَهُ وَنَشَرَهُ وَوَلَدًا صَالِحًا
تَرَكَهُ وَمُصْحَفًا وَرَّثَهُ أَوْ مَسْجِدًا بَنَاهُ أَوْ بَيْتًا لِابْنِ السَّبِيلِ بَنَاهُ أَوْ نَهْرًا أَجْرَاهُ
أَوْ صَدَقَةً أَخْرَجَهَا مِنْ مَالِهِ فِي صِحَّتِهِ وَحَيَاتِهِ يَلْحَقُهُ مِنْ بَعْدِ مَوْتِهِ»
"Čovjeku i poslije njegove smrti teče nagrada od njegovih djela i dobročinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poučavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konačišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ – sve to stiže do njega i poslije njegove smrti."
Na osnovu ovih, i sličnih hadisa, islamski učenjaci su pobrojali djela čiji je uzrok bio umrli za svog života i od kojih ima koristi i nakon svoje smrti. Takvih djela ima devet vrsta, a to su:
1. Trajna sadaka, poput raznih vrsta vakufa, izgradnja škola, bolnica, domova za nezabrinute, ambulantni itd. Sve dok traju te institucije i dok se njima koriste ljudi, umrli će imati od toga nagradu.
2. Korisno znanje, poput pisanja korisnih knjiga, udžbenika i naučnih djela, zatim održavanja korisnih predavanja i poučnih dersova. Ovdje se, svakako, mogu uvrstiti i razne vrste naučnih izuma od opće koristi, itd. Od spomenutih i sličnih stvari umrli će, ukoliko je vjerovao u Allaha i spremao se za susret sa Njim, imati nagradu sve dok od toga što je iza sebe ostavio ljudi budu imali koristi.
3. Hajirli dijete. To je dijete koje je odgojeno u islamu i koje je spoznalo Allahova i roditeljska prava pa se moli Allahu za svoje roditelje, ili dijete koje radi dobra djela u ime svojih roditelja, ili koje roditeljima poklanja sevape svojih djela iz zahvalnosti što su ga odgojili u islamu.
4. Izgradnja džamije u kojoj bi se obavljao namaz i podučavalo islamu. Takva džamija treba da bude izgrađena u ime Allaha, a ne radi prikazivanja, hvale ili ponosa.
5. Izgradnja raznih općekorisnih centara i odmarališta (hanova) u kojima bi besplatno boravili siromašni, nevoljnici i beskućnici. U to se mogu svrstati i dječji vrtići i sirotišta u kojima bi se odgajala siročad i djeca koju su napustili roditelji, itd.
6. Izgradnja vodovoda, bunara, raznih vrsta javnih česmi i sistema za navodnjavanje, koji bi koristili ljudima.
7. Izgradnja raznih pojilišta ili sistema za napajanje stoke i divljači.
8. Sađenje voća ili drveća od čijih plodova, drveta i hlada bi bilo koristi ljudima, pticama i životinjama.
9. Ostavljanje mushafa svom nasljedniku da iz njega uči, kao i uvakufljavanje mushafa za potrebe džamije ili drugih mjesta u kojima bi ljudi učili iz njih.
Za sve spomenute stvari koje čovjek uradi u ime Allaha, s ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva, on će od toga imati koristi i nakon svoje smrti, odnosno, sve dok to bude koristilo ljudima. Dokaze za to nalazimo u brojnim vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. [4]
* U Muslimovom Sahihu zabilježen je hadis Džerira ibn Abdullaha, koji kaže: "Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao:
«مَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلاَمِ سُنَّةً حَسَنَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ كُتِبَ لَهُ مِثْلُ أَجْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا
وَلاَ يَنْقُصُ مِنْ أُجُورِهِمْ شَيْءٌ وَمَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلاَمِ سُنَّةً سَيِّئَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ
كُتِبَ عَلَيْهِ مِثْلُ وِزْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا وَلاَ يَنْقُصُ مِنْ أَوْزَارِهِمْ شَيْءٌ»
"Ko u islam unese kakav lijep običaj imat će za to nagradu, kao i nagradu svih onih koji se tog običaja budu držali, s tim da njihova nagrada neće biti umanjena, a ko u islam unese kakav ružan običaj, on će za to nositi njegov grijeh kao i grijeh svih onih koji su taj običaj prakticirali, s tim da njihov grijeh neće biti umanjen!"
Poznati islamski učenjak imam El-Munziri je rekao da „onaj ko napiše neko korisno djelo imat će nagradu za to kao i nagradu onih koji ga budu čitali, prepisivali ili radili po njemu sve dok ono postoji. A onaj ko bude napisao neko zabranjeno djelo imat će grijeh za to kao i za sve one koji budu radili po njemu sve dok to djelo traje.“
Poruka navedenih hadisa je jasna: čovjeku teku sevapi od djela koja su od općedruštvene koristi i značaja a koja je on inicirao za svoga života. Sve dok ta djela teku, i njemu teku sevapi. "Dobar potomak" koji se spominje u hadisima je veoma značajan za društvo i zajednicu, jer će on biti koristan član te zajednice i neće joj nanositi štetu.
«مَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلاَمِ سُنَّةً حَسَنَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ كُتِبَ لَهُ مِثْلُ أَجْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا
وَلاَ يَنْقُصُ مِنْ أُجُورِهِمْ شَيْءٌ وَمَنْ سَنَّ فِي الْإِسْلاَمِ سُنَّةً سَيِّئَةً فَعُمِلَ بِهَا بَعْدَهُ
كُتِبَ عَلَيْهِ مِثْلُ وِزْرِ مَنْ عَمِلَ بِهَا وَلاَ يَنْقُصُ مِنْ أَوْزَارِهِمْ شَيْءٌ»
"Ko u islam unese kakav lijep običaj imat će za to nagradu, kao i nagradu svih onih koji se tog običaja budu držali, s tim da njihova nagrada neće biti umanjena, a ko u islam unese kakav ružan običaj, on će za to nositi njegov grijeh kao i grijeh svih onih koji su taj običaj prakticirali, s tim da njihov grijeh neće biti umanjen!"
Poznati islamski učenjak imam El-Munziri je rekao da „onaj ko napiše neko korisno djelo imat će nagradu za to kao i nagradu onih koji ga budu čitali, prepisivali ili radili po njemu sve dok ono postoji. A onaj ko bude napisao neko zabranjeno djelo imat će grijeh za to kao i za sve one koji budu radili po njemu sve dok to djelo traje.“
Poruka navedenih hadisa je jasna: čovjeku teku sevapi od djela koja su od općedruštvene koristi i značaja a koja je on inicirao za svoga života. Sve dok ta djela teku, i njemu teku sevapi. "Dobar potomak" koji se spominje u hadisima je veoma značajan za društvo i zajednicu, jer će on biti koristan član te zajednice i neće joj nanositi štetu.
*****
Što se tiče djela koja čini neko drugi za umrlog, dakle, djela koja nisu potekla od umrlog već ih radi neko drugi nakon njegove smrti, važno je istaći sljedeće: islamski učenjaci su saglasni da umrla osoba ima koristi od sljedećeg:
1. kada muslimani za umrloga Allahu upućuju dove moleći za oprost njegovih grijeha,
2. kada se za umrlu osobu podijeli sadaka,
3. kada se za umrlog obavi hadž (i umra), s tim što su različiti pogledi u pogledu hadža za umrloga – tj. šta od njega stiže umrlome: da li sevap od potrošenih sredstava ili sevap za izvršeni obred? Većina učenjaka je na stanovištu da umrlome ide sevap izvršenog obreda, dok neki učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da sevap dolazi od od sredstava koja su utrošena za obavljanje hadža.
Veliki islamski učenjak imam Ibn Kajjim el-Dževzijje u svom poznatom djelu Kitabu-r-ruh (Knjiga o duši) kaže da u vezi s ova tri pitanja postoji idžama' (opća saglasnost, konsenzus) svih učenjaka ehli-sunneta: fakiha, muhaddisa i mufessira -svi su saglasni da od dove, sadake i hadža umrli ima koristi. Učenjaci, međutim, imaju različita mišljenja kada su posrijedi tzv. tjelesni oblici ibadeta, kao što je post, namaz, učenje Kur'ana i zikr; jedni smatraju da i od toga umrli ima koristi a drugi to ne prihvataju. [5]
U vezi s navedenim (spornim) pitanjima postoje opširne rasprave u fikhskim djelima na arapskom i drugim jezicima.[6]
Korisno je znati da je ono oko čega je ulema saglasna, dakle, gdje ne postoji razmimoilaženje, bolje i efdalnije za slijeđenje od onoga oko čega se razilaze islamski učenjaci. U nastavku slijedi, ukratko, osvrt na jednu pojavu koja je uveliko prisutna na našim prostorima, a to je učenje Kur'ana za umrle ili pred duše umrlih.
Korisno je znati da je ono oko čega je ulema saglasna, dakle, gdje ne postoji razmimoilaženje, bolje i efdalnije za slijeđenje od onoga oko čega se razilaze islamski učenjaci. U nastavku slijedi, ukratko, osvrt na jednu pojavu koja je uveliko prisutna na našim prostorima, a to je učenje Kur'ana za umrle ili pred duše umrlih.
Učenje Kur'ana za umrle
Običaj učenja Kur’ana za umrle je pojava koja je poprilično raširena među muslimanima Bosne i Hercegovine. To naročito dolazi do izražaja u ramazanu. Tada se po džamijama brojne hatme i jasini “poklanjaju” pred duše umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji lično uče Kur’an pred duše svojih umrlih, jer se većina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za naručivanje, odnosno iznajmljivanje onih koji će to činiti.
Pitanje učenja Kur’ana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih učenjaka. O takvom učenju postoje dugačke rasprave među ulemom: jedni kažu da sevap od tog učenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni "da se za takvo učenje ne može uzeti nadoknada, jer ukoliko učač uzima nadoknadu za ono što je proučio – onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram), i onome ko daje i onome ko uzima." [7]
Po hanefijskom mezhebu, učenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slučaju da pojedinac (pro)uči Kur’an i pokloni sevape tog učenja onome kome želi od svojih umrlih, ali – bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati učenjak hanefijskog mezheba, šejhul-islam Ibn Ebil ’Izz (preselio na ahiret 792.h.god./1389. godine), u znamenitomKomentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-'Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog učenja stižu umrlom, ali, istovremeno, kategorički odbija učenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente. [8]
U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) nalazi se sljedeći citat:
"Hanefijski mezheb je kategoričan kada je riječ o učenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog učenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je griješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava čak ni uzimanje nadoknade za podučavanje Kur’anu, ali kasniji učenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana." [9]
"Hanefijski mezheb je kategoričan kada je riječ o učenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog učenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je griješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava čak ni uzimanje nadoknade za podučavanje Kur’anu, ali kasniji učenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana." [9]
To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju. Bosanskohercegovački muslimani su sljedbenici hanefijskog mezheba, još od dolaska islama na ove prostore pa do danas. Čudno je da taj mezheb ima tako jasan stav u vezi s navedenim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne poštuje. Postoji više razloga koji su uzrok tome, a veliku odgovornost snose upravo oni koji su preuzeli obavezu i emanet organizovanja vjerskog života muslimana na ovim prostorima. Vallahu-l-muste’an!
Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?
Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?
Za umrle nije dozvoljeno raditi ono što je, inače, zabranjeno po islamskim propisima. U našoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeća sprovođena ateizacija društva, udomaćile su se određene pojave u vezi sa smrću, ukopom umrle osobe, uređenjem njenog mezara i onim što slijedi poslije toga a koje, uistinu, nemaju utemeljenje u islamu i islamskim izvorima. Mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje, nažalost, prihvatili su običaje koji, ne samo da nisu islamski, već su su izričito zabranjeni po islamskom učenju.
Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe na mezaru. To je čak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu džamiju. Znatan broj ljudi smatra da time čine dobročinstvo svojim umrlim roditeljima i prijateljima. Međutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa sa duhom islama i njegovim naučavanjem. Mezar treba obilježiti na način da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram. Ono što se može tolerisati je postavljanje nišana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu nečiji mezar. Nišani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previše visoki. Također, dozvoljeno je na nišanima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lakše pronašlo. [2]
Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Naročito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe! Te radnje su, po islamskom učenju, strogo zabranjene i onaj ko to čini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Također, odgovorna je cjelokupna muslimanska zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i ništa ne čini na njihovom suzbijanju. Muslimani su dužni da osiguraju za ukop svojih umrlih groblja koja će biti uređena po islamskim propisima. Oni koji žele da se njihovi umrli ukopavaju u takva groblja, moraju poštovati islamski kodeks ponašanja.
Na našim prostorima postoje i drugi običaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice su postale pojave koje uzele toliko maha da su skoro poprimile formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopće kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, četresnice i ostalo. Na tim skupovima često prisustvuju i žene koje tim povodom dolaze u džamiju nepropisno obučene, čime se skrnavi svetost džamija koje u islamu imaju status Bujutullah, Allahovih kuća na Zemlji. Muslimani su tokom povijesti džamije pravili isključivo radi toga da bi se u njima klanjao namaz, veličao Uzvišeni Allah, organizovala vjerska pouka djece i edukacija muslimana. Doista, žalosno je posmatrati te žene koje u džamije ulaze kao da su pošle na neko sijelo ili teferič, oskudno i nepropisno obučene, a nije rijedak slučaj da one čekaju pred džamijom da bi se klanjao namaz (vjerovatno zbog toga što ne znaju ili neće da klanjaju!), a potom ulaze da bi prisustvovale tzv. tevhidu, koji se upriliči povodom sedam ili četrdeset dana od nečije smrti.
Potrebno je istaći da se u relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje ne govori o tome da spomenute termine treba nečim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj običaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršćanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba postepeno ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjećaju svojih umrlih na islamski način.
Vrijedno je spomenuti da je autor ovog teksta o ovoj problematici (sedmine, četresnice i ostalo), u više navrata, razgovarao sa dr. Enesom Ljevakovićem koji je, inače, profesor fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu ifetva-i emin (osoba koja je službeno zadužena od Rijaseta Islamske zajednice u BiH da daje fetve). Dr. Ljevaković je ukazao da sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice koje se prave za umrle, nemaju utemeljenja u islamskim izvorima i da to nije nikakva islamska obaveza. „Svaki takdir (tj. određivanje broja ili vrijednosti nečemu, odnosno konkretizacija brojem, vremenom ili mjestom u području vjerovanja i ibadata/obredoslovlja) mora imati utemeljenje u šerijatskom Tekstu (dakle, u Kur'anu ili vjerodostojnom Sunnetu), jer u pitanjima vjerovanja i ibadata, kao što je namaz, post, zekat, hadž i dr., ne može se dodavati niti oduzimati bez validnog dokaza“, kazao je fetva-i emin.
U jednom od tih razgovora razmatrano je da li bi se takva praksa, s obzirom da je duboko ukorjenjena kod ovdašnjih muslimana, mogla, na izvjestan način, svesti pod neki šerijatski princip ili pravilo. Konstatovano je da bi se to moglo tolerisati jedino ako bi se takve prigode koristile za edukaciju i podučavanje u vjeri, s obzirom da znatan broj ovdašnjih muslimana ima veoma slabe veze s islamom (ne dolaze čak ni na džumu, ne slušaju vazove i vjerska predavanja) a kada im neko umre onda žele da za njihove umle prouči tevhid, naročito povodom sedmine i četeresnice. To je dobra prilika da se toj populaciji, uz učenje Kur'ana i tevhida, pripremi jedan kraći vaz ili predavanje kako bi i oni nešto naučili o vjeri, jer, nažalost, za takve nema druge prilike da im se uputi neki vjerski govor. Naravno, svijetu je potrebno reći (a to je, svakako, dužnost uleme) da to nije nikakva vjerska obaveza i da se to ne mora praviti; dakle, onaj ko to ne bi uradio nije učinio nikakav vjerski prijestup. Također, ljudima treba pojasniti da tzv. tevhidi ne moraju biti sedam ili četrdeset dana nakon preseljenja na Ahiret. Štaviše, bilo bi bolje da se, s obzirom da se ti termini vezuju za druge (neislamske) vjerske tradicije, to upriliči bez vezivanja za neki termin ili broj dana, dakle, kad se mogne i stigne, kazao je, između ostalog, fetva'i emin. On je, potom, naglasio da se na takvim skupovima mora pridržavati islamskog kodeska ponašanja i odijevanja, naročito žene i djevojke koje na takve skupove zanju doći veoma oskudno i nepristojno obućene. Jedino tako bi se mogla tolerisati navedena praksa održavanja tevhida pred duše umrlih.
Na našim prostorima postoje i drugi običaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice su postale pojave koje uzele toliko maha da su skoro poprimile formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopće kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, četresnice i ostalo. Na tim skupovima često prisustvuju i žene koje tim povodom dolaze u džamiju nepropisno obučene, čime se skrnavi svetost džamija koje u islamu imaju status Bujutullah, Allahovih kuća na Zemlji. Muslimani su tokom povijesti džamije pravili isključivo radi toga da bi se u njima klanjao namaz, veličao Uzvišeni Allah, organizovala vjerska pouka djece i edukacija muslimana. Doista, žalosno je posmatrati te žene koje u džamije ulaze kao da su pošle na neko sijelo ili teferič, oskudno i nepropisno obučene, a nije rijedak slučaj da one čekaju pred džamijom da bi se klanjao namaz (vjerovatno zbog toga što ne znaju ili neće da klanjaju!), a potom ulaze da bi prisustvovale tzv. tevhidu, koji se upriliči povodom sedam ili četrdeset dana od nečije smrti.
Potrebno je istaći da se u relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje ne govori o tome da spomenute termine treba nečim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj običaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršćanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba postepeno ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjećaju svojih umrlih na islamski način.
Vrijedno je spomenuti da je autor ovog teksta o ovoj problematici (sedmine, četresnice i ostalo), u više navrata, razgovarao sa dr. Enesom Ljevakovićem koji je, inače, profesor fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu ifetva-i emin (osoba koja je službeno zadužena od Rijaseta Islamske zajednice u BiH da daje fetve). Dr. Ljevaković je ukazao da sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice koje se prave za umrle, nemaju utemeljenja u islamskim izvorima i da to nije nikakva islamska obaveza. „Svaki takdir (tj. određivanje broja ili vrijednosti nečemu, odnosno konkretizacija brojem, vremenom ili mjestom u području vjerovanja i ibadata/obredoslovlja) mora imati utemeljenje u šerijatskom Tekstu (dakle, u Kur'anu ili vjerodostojnom Sunnetu), jer u pitanjima vjerovanja i ibadata, kao što je namaz, post, zekat, hadž i dr., ne može se dodavati niti oduzimati bez validnog dokaza“, kazao je fetva-i emin.
U jednom od tih razgovora razmatrano je da li bi se takva praksa, s obzirom da je duboko ukorjenjena kod ovdašnjih muslimana, mogla, na izvjestan način, svesti pod neki šerijatski princip ili pravilo. Konstatovano je da bi se to moglo tolerisati jedino ako bi se takve prigode koristile za edukaciju i podučavanje u vjeri, s obzirom da znatan broj ovdašnjih muslimana ima veoma slabe veze s islamom (ne dolaze čak ni na džumu, ne slušaju vazove i vjerska predavanja) a kada im neko umre onda žele da za njihove umle prouči tevhid, naročito povodom sedmine i četeresnice. To je dobra prilika da se toj populaciji, uz učenje Kur'ana i tevhida, pripremi jedan kraći vaz ili predavanje kako bi i oni nešto naučili o vjeri, jer, nažalost, za takve nema druge prilike da im se uputi neki vjerski govor. Naravno, svijetu je potrebno reći (a to je, svakako, dužnost uleme) da to nije nikakva vjerska obaveza i da se to ne mora praviti; dakle, onaj ko to ne bi uradio nije učinio nikakav vjerski prijestup. Također, ljudima treba pojasniti da tzv. tevhidi ne moraju biti sedam ili četrdeset dana nakon preseljenja na Ahiret. Štaviše, bilo bi bolje da se, s obzirom da se ti termini vezuju za druge (neislamske) vjerske tradicije, to upriliči bez vezivanja za neki termin ili broj dana, dakle, kad se mogne i stigne, kazao je, između ostalog, fetva'i emin. On je, potom, naglasio da se na takvim skupovima mora pridržavati islamskog kodeska ponašanja i odijevanja, naročito žene i djevojke koje na takve skupove zanju doći veoma oskudno i nepristojno obućene. Jedino tako bi se mogla tolerisati navedena praksa održavanja tevhida pred duše umrlih.
Prica o čovjeku na pustom ostrvu
Sljedeci dogadjaj je ispricao Abdul-Vahid bin Zejd:Jednom prilikom dok smo plovili okeanom iznenadila nas je silovita oluja zbog koje smo bili prisiljeni napustiti brod sa uzburkanog mora i potraziti smjestaj na obliznjem ostrvu. Ne ocekujuci da cemo sresti nekoga na ostrvu, bilo smo iznenadjeni ugledavsi jednu osobu. Pred nama je stajao covjek koji je bio zaokupljen obozavanjem nekog kipa. Mi smo mu prisli, predstavili se i rekli: „Mi na brodu nemamo nikoga koji cini to sto ti cinis."
Covjek je upitao: "A koga onda vi obozavate?"
Odgovorili smo: "Mi obozavamo Allaha."
Covjek je ponovo upitao: "A ko je Allah?"
Odgovorili smo: "Onaj ciji je prijesto iznad nebesa, cija vlast obuhvata nebesa, Zemlju i sve sto postoji."
"A kako vi to znate?", ponovo upita.
"On je poslao Poslanika sa jasnim dokazima i nadnaravnim djelima, tako da nas je taj Poslanik informisao o Allahu."
"A sta se desilo sa vasim Poslanikom?"
"Nakon sto je dostavio Objavu, preselio je na drugi svijet."
"A je li vam ostavio neki znak ili podsjetnik?", zainteresovano je upitao covjek.
"Ostavio nam je Allahovu knjigu", odgovorili smo.
"Pokazite mi je", zamoli covjek.
Kada smo mu pokazali jednu kopiju Kuŕana, pogledao je i rekao: "Ja to ne znam citati.", pa smo mu mi procitali jedan dio. Covjek je potom poceo plakati govoreci: "Niko ne bi smio biti neposlusan prema Onome koji je vlasnik tih rijeci." Odmah potom je primio islam, zeleci odmah da nauci osnove vjere kako bi ih u praksi mogao primijeniti.
Nakon sto se oluja stisala i vrijeme proljepsalo spremali smo se za povratak na brod. Nas novi prijatelj nas je zamolio da ga povedemo sa sobom, sto nam je bilo zaista drago, jer nam se ukazala prilika da ga poducimo nekim ajetima iz Kuŕana. Prvu noc putovanja veci dio posade se spremao za spavanje, a novi saputnik nije mogao sakriti cudjenje pa je upitao: "O ljudi, Gospodar kojem ste me vi uputili, spava li On?" Mi smo mu odgovorili Kuranom: "Allah je – nema boga osim Njega – Zivi i Vjecni! Ne obuzima ga ni drijemez ni san!"
Pogledao nas je na kratko, a potom rekao: "Zaista je od losih covjekovih manira da spava u prisustvu svoga Gospodara." Pokazujuci silovitost njegove energije i snage, skocio je i poceo klanjati toliko dugo da se njegov placni glas mogao cuti do zore.
Kada smo mu pokazali jednu kopiju Kuŕana, pogledao je i rekao: "Ja to ne znam citati.", pa smo mu mi procitali jedan dio. Covjek je potom poceo plakati govoreci: "Niko ne bi smio biti neposlusan prema Onome koji je vlasnik tih rijeci." Odmah potom je primio islam, zeleci odmah da nauci osnove vjere kako bi ih u praksi mogao primijeniti.
Nakon sto se oluja stisala i vrijeme proljepsalo spremali smo se za povratak na brod. Nas novi prijatelj nas je zamolio da ga povedemo sa sobom, sto nam je bilo zaista drago, jer nam se ukazala prilika da ga poducimo nekim ajetima iz Kuŕana. Prvu noc putovanja veci dio posade se spremao za spavanje, a novi saputnik nije mogao sakriti cudjenje pa je upitao: "O ljudi, Gospodar kojem ste me vi uputili, spava li On?" Mi smo mu odgovorili Kuranom: "Allah je – nema boga osim Njega – Zivi i Vjecni! Ne obuzima ga ni drijemez ni san!"
Pogledao nas je na kratko, a potom rekao: "Zaista je od losih covjekovih manira da spava u prisustvu svoga Gospodara." Pokazujuci silovitost njegove energije i snage, skocio je i poceo klanjati toliko dugo da se njegov placni glas mogao cuti do zore.
Kada smo stigli do mjesta Abadan (u danasnjem Iranu) rekao sam mojim saputnicima: "Ovaj covjek je medju nama stranac, a osim toga novi musliman. Ucinicemo dobro djelo ukoliko sakupimo za njega nesto novca kako bi se njime pomogao."
Sakupili smo koliko smo mogli, medjutim, kada smo mu pruzili novac on je zacudjeno povikao: "Sta je to?"
Odgovorili smo mu: "Novac, da kupis sebi potrepstine."
Na to nam je odgovorio ubjedljivo rijecima: "Kako je Allah savrsen! Vi ste me uputili ka putu kojeg ni sami ne poznajete! Dok sam zivio u neplodnoj pustinji na sred okeana, klanjao sam se drugom mimo Njega, pa opet me nije na cjedilu ostavio; pa kako ce me ostaviti sada kada je On Taj kojeg ja obozavam?! Uistinu je On Stvoritelj i Opskrbitelj."
Potom nas je napustio i otisao svojim putem.
Proslo je nekoliko dana otkako o njemu nismo nista culi, a zatim smo dobili informaciju da je u istom mjestu i da je jako bolestan. Odlucili smo ga potraziti. I zaista, kada smo ga nasli bio je u teskom stanju, na samrti. Poselamili smo ga sa tugom u ocima. Upitao sam ga da li mu nesto treba, na sto je on, kao i uvijek, odgovorio cvrsto i ubjedljivo rijecima: "Onaj koji vas je doveo na ostrvo, prije nego sto sam Ga poznavao, opskrbio me je sa svim onim sto mi je potrebno."
Sjeo sam pored njega u zelji da ostanem neko vrijeme tu kako bi ga mogao razgovoriti i malo razveseliti. No, ubrzo me obuzeo san i ja sam utonuo u njega… Usnio sam lijep san. Na mezarju Abadana sam vidio prelijepu djevojku, kakvu do tada u zivotu svom nisam sreo. Rekla mi je: "Ubrzaj njegovu dženazu, jer je vec proslo duze vremena otkako ga ja zeljno ocekujem." Probudio sam se uplasen i odmah pogledao kako je moj prijatelj… Bio je mrtav.
Ogasulio sam ga i smjestio u cefine…
Ponovo sam usnio san u kojem sam vidio mog prijatelja kako prelijep sjedi na krevetu, a pored njega ona lijepa djevojka. Sjedeci tako ponavaljao je ajet: "Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!" (Er-Rád, 24)
petak, 30. siječnja 2015.
Erdogan: Kada je Francuska priznala Palestinu, Izrael je izvršio napad na “Charlie Hebdo”
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sinoć je u Predsjedništvu Republike Turske gostovao u specijalnoj emisiji Turske Radiotelevizije (TRT) i eksluzivno odgovarao na pitanja novinara. Predsjednik Erdogan je tokom razgovora iznio važan komentar u vezi napada na prostorije satiričnog časopisa Charlie Hebdo.
Predsjednik Erdogan se na početku zahvalio francuskom predsjedniku Francois Hollandeu koji je kritikovao izraelskog premijera Benyamina Netanyahua zbog dolaska u Paris a da nije pozvan. Erdogan je izjavio da je zanimljivo da se napad na Charlie Hebdo dogodio poslije koraka koje je predsjednik Francuske Hollande poduzeo u vezi Palestine.
Podsjećamo da je Senat Francuske za glasao za priznanje Palestine kao nezavisne država u decembru 204 godine.
Francuski senat prihvatio je nacrt odluke kojim se od Vlade te evropske države traži da prizna Palestinu kao državu.
Nakon što je početkom mjeseca Narodna skupština Francuske izglasala nacrt prijedloga Vladi da se Palestina prizna kao država, o istom nacrtu danas su se izjasnili i zastupnici Francuskog senata.
Nakon što je početkom mjeseca Narodna skupština Francuske izglasala nacrt prijedloga Vladi da se Palestina prizna kao država, o istom nacrtu danas su se izjasnili i zastupnici Francuskog senata.
Uvaženi Hollande je nedavno dao jednu izjavu o Palestini. Zaista je zanimljivo da nakon jedne pozitivne izjave uslijedi takav napad. Ili se iza ovog kriju Hollandeovi protivnici ili se pak nameću sasvim drugačija pitanja – kaže Erdogan.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)